Nemačko pivo je jedinstveno u svetu sa "The Reinheitsgebot", sastav piva je samo slad, hmelj, voda i kvasac, ne samo da se njemački proizvođači piva "hvale", već postoje zakoni koje treba zaštititi: 23. aprila 1516. bavarski veliki vojvoda Viljem IV izdao je "čistoću Zakon", dostignuće njemačkog piva do sada 500 godina "čiste" reputacije. Međutim, nakon nekoliko promjena u prehrambenoj industriji, može li njemačko pivo zaista ostati pri svojoj tradiciji i ostati isto?
Drevna uredba, koja je propisivala da se "samo ječmeni slad, hmelj i voda" mogu koristiti za kuvanje piva, kasnije je izmijenjena i uključuje još jedan sastojak, kvasac. Zakon o čistoći, koji je postao nacionalni zakon 1906. godine, jamči čist i originalan okus njemačkog piva i uvijek je bio najveća marka njemačkog piva, korisnija od bilo koje reklame. Ali taj je brend posljednjih godina u više navrata izazivao, ne samo strani konkurenti, već ponekad i iz njemačke pivarske industrije. Institut za životnu sredinu u Minhenu, Nemačka, objavio je izveštaj o testiranju koji pokazuje da 14 najpopularnijih nemačkih piva sadrži tragove pesticida glifosata. Kao herbicid, glifosat ima široku primenu u poljoprivredi i ima kancerogeno dejstvo na ljudski organizam. Količina glifosata koju institut detektuje u pivu toliko je mala da bi osoba morala da popije hiljade litara piva dnevno da bi imala štetne posledice po zdravlje. Ipak, osiguranje kvaliteta njemačkog piva je nesumnjivo narušeno.
Herbert Frankenhauser, počasni predsjednik Njemačkog instituta za čisto pivo, smatra da je Zakon o čistoći "prvi zakon o zaštiti potrošača na svijetu" koji tjera pivare koji nemaju mogućnost da naprave čisto pivo od najoriginalnijih materijala i moraju se oslanjati na dodavanje začina kako bi privukli potrošače. Ali za Olivera Wesselowa, pivara iz Hamburga, Reinheitreit je "najdugovječniji i najefikasniji marketinški alat ikada izmišljen" i "obmanjuje potrošača". Osim četiri sastojka navedena u Zakonu o čistoći, njemačko pivo zapravo nije potpuno "bez aditiva". Na primjer, tokom procesa kuhanja piva, neki ljudi dodaju spoj pod nazivom polivinilpirolidon da kondenziraju tvari suspendirane u nefiltriranom pivu, jer se ovaj sastojak ne može otkriti u gotovom pivu, tako da potrošači neće vidjeti ovaj sastojak na listi sastojaka za pakovanje piva.
Osim toga, pivari već dugo koriste ekstrakte hmelja umjesto stvarnog hmelja; U procesu filtracije, dijatomejska zemlja se ponekad koristi kao adsorbent. Dakle, u stvari, njemačko pivo koje potrošači piju u svoj želudac zapravo nije samo četiri sirovine, sve dok dodaci ne reagiraju kemijski sa samim pivom, ne mogu se pojaviti na listi sastojaka.
S druge strane, kada pivari požele napraviti malu inovaciju u okusu piva, njemačka policija će zamahnuti Zakonom o čistoći kako bi odlučno odbranila "izvorni ukus" njemačkog piva.
Zakon o čistoći sprječava inovacije?
Oliver Wesselow je tipični njemački pivar, koji kao učenik u školi uči da pravi tradicionalno pivo iz Pilzena i smanjuje sve nepotrebne troškove, ali put u Sjedinjene Države promijenio je putanju njegove karijere. U Sjedinjenim Državama je otkrio zanatsko pivo, koje naglašava finu izradu, koristi puno hmelja i malo proizvodi. Wesselow je izučio zanat, vratio se u Njemačku i postao pivovarski pivar, otvarajući malu zanatsku pivaru u Hamburgu.
U Njemačkoj, zbog Zakona o čistoći, svako pivo sa posebnim okusom mora podnijeti zahtjev za posebnu dozvolu. Wesselow se upravo prijavio za pravljenje lajpciškog bijelog piva sa korijanderom i soli, koje je bilo popularno u regiji početkom 20. stoljeća. Ali u današnjoj Bavarskoj proizvodnja takvog piva je zabranjena.
Ovo je bio okov koji je Reinheitsgebot nametnuo njemačkim pivarima: "inovacije" se ovdje nisu poticale.
Godine 2005. jedna pivara u Brandenburgu je podnijela žalbu njemačkom Saveznom administrativnom sudu da očisti ime jednog od svojih pivskih proizvoda. Pivara dodaje malo sirupa u jedno od svojih nedovoljno fermentisanih piva da ga zasladi. U njemačkoj regiji Keln potpuno je legalno dodati šećer u kelnsko pivo napravljeno fermentacijom (vrhunska fermentacija), ali u Brandenburgu se pivo fermentirano sirupom ne smije zvati "pivo". Savezni upravni sud presudio je u korist pivare, tvrdeći da Reinheitsgeit postoji kako bi zaštitio tradiciju, ali to ne znači da sve derivate treba zabraniti i da se njime miješaju u najosnovnije pravo pivara na slobodu rada. Po prvi put je zvanično doveden u pitanje autoritet Reinheitsgebota.
Godine 2013. Zakonu o čistoći zadat je još jedan udarac. Udruženje njemačkih pivara podnijelo je zahtjev UNESCO-u da se Reinheitsgebot upiše na Listu svjetske nematerijalne kulturne baštine, ali je komisija za selekciju UNESCO-a odbila zahtjev s obrazloženjem da je proizvodnja piva postala toliko industrijalizirana da je ljudski rad igrao samo podređenu ulogu.
Odluka UNESCO-a je šamar velikim njemačkim pivarima. Velike kompanije poput Haselroda i Radeberga postale su više zainteresirane za količinu nego za kvalitetu u potrazi za profitom, prodajući pivo koje je ponekad jeftinije od sode i istog okusa. Potrošači uopće ne mogu razlikovati različita piva, već samo razlikuju brendove od reklamnih slika. Na slijepim degustacijama čak i najiskusniji degustatori vina često ne prepoznaju vlastite brendove.
Više nije "autentično" njemačko pivo
Njemačka se ponosi svojom pivskom kulturom, ali koliko prosječan Nijemac zaista zna o pivu? Prošlogodišnje istraživanje koje je sproveo K&A Brand Research pokazalo je da je 76 posto potrošača reklo da je garancija čistoće, proizvedena prema Zakonu o čistoći, važan faktor pri kupovini piva, ali da mnogi potrošači danas ne znaju koji su sastojci potrebni za "čisto pivo “ prema Zakonu o čistoći.
U stvari, prvobitna namjera Zakona o čistoći nije imala nikakve veze s održavanjem "čistoće" piva. Razlog zašto je ječam, a ne pšenica navedena kao jedna od sirovina za pivo u Zakonu, bio je samo zato što je pšenica bila važna sirovina koja se koristila za pravljenje kruha, a posebno je određena kako bi se spriječilo da se dvije industrije nadmeću za resurse. Dinastija Wittelsbach, koja je vladala Bavarskom, izdala je dozvolu za proizvodnju pšeničnog piva. Do 1551. godine, Zakon o čistoći je proširio definiciju sirovina, dozvoljavajući dodavanje kvasca i lovorovog lista.
Zaista, Reinheitsgestalt se uopće nije ni zvao Reinheitsgestalt; termin je skovao 1918. godine od strane zakonodavca bavarske države i od tada je postao popularan.
Osamdesetih godina, kada se uspostavljalo zajedničko evropsko tržište, Nemci su, strahujući da će uvozno pivo koje nije ozbiljno shvatilo Zakon o čistoći, pogoditi nemačko tržište piva, pokušali da uvedu zabranu upotrebe naziva "pivo" za piva proizvedena u drugim zemljama EU s dodanim sastojcima. Godine 1987. Evropski sud pravde je presudio da tvrdnja njemačke vlade da su aditivi u pivu štetni po zdravlje nije valjana; na kraju krajeva, ovi aditivi u stranom pivu bili su naširoko pronađeni u drugim njemačkim namirnicama.
Danas je na njemačkom tržištu dozvoljeno dodavanje više od deset vrsta pigmenata i emulgatora u uvozno pivo koje zadovoljava standarde sigurnosti hrane EU, ali Nijemci i dalje imaju naviku da biraju njemačko tradicionalno pivo "spravljeno prema Zakonu o čistoći".
Nepotrebno je reći da motivacija njemačkih pivara da se pridržavaju Zakona o čistoći nije ništa drugo do interesi industrije. Uprkos ukupnom padu potrošnje piva u Njemačkoj, industrija i dalje ostvaruje prodaju u vrijednosti od 8 milijardi eura godišnje i zapošljava 30,000 ljudi.
Postoje i neke činjenice o kojima zagovornici "pravog piva" u Njemačkoj nerado govore javnosti. Na primjer, najpoznatije njemačke brendove piva, kao što su Baker i German Priest, zapravo je kupio belgijski gigant piva AB InBev. Radberg, stara pivara najpoznatija po Plzenu, također posjeduje Estrella, špansko pivo čija lista sastojaka uključuje pirinač, kukuruz i sedativ E405. Ovo je takozvano "hemijsko pivo" koje je njemačka industrija piva oduvijek mrzila.
Nema više plesa u lancima?
Autoritativni status Zakona o čistoći doveden je u pitanje industrijskom proizvodnjom, dok ometa inovacije, a njemačka pivarska industrija nije bez osjećaja krize, oni također traže izlaz. Udruženje bavarskih pivara održalo je sastanak u prosincu 2015. i donijelo rezoluciju u prilog reviziji Reinheitsgebota, potezu kojim se daje pravni status pivu koje sadrži prirodne sastojke koji nisu navedeni u Reinheitsgebotu.
Odluka koja dolazi iz Bavarske, rodnog mjesta Zakona o čistoći, je od izuzetnog značaja. Oni koji prodaju brendove piva trebali bi biti zadovoljni što su oslobođeni Zakona o čistoći. Kako bi reklamirali proizvod sa samo četiri sastojka na razne načine, trgovci brendovima gurnuli su svoju maštu do krajnjih granica. Na primjer, pivo Flensburg Pilsen tvrdi da koristi "primorski ječam", dok pivo Kronbach tvrdi da koristi "planinsku vodu" kao sastojak, i za to je registrovao zaštitni znak, prema Der Spiegelu, ove tvrdnje nisu ništa drugo do trikovi. I sama pivara Linkrombach priznala je da ne postoji "planinski izvor" i da voda dolazi iz 40 bunara u podnožju planine Rotthaar.
S druge strane, inovacije se dešavaju na nišan način.
Gerz Steinle je iz bavarske pivare Camba, koja je nagrađena počasnom titulom „Pvara zanatskog piva vijeka“ i razvila je više od 50 piva. Jednog dana prethodne godine, regulatori prehrambene industrije posjetili su i objavili zabranu jednog od piva u fabrici, nazvanog "Milk World Tao". Bilo je to englesko pivo sa dodatkom laktoze, a Steinle ga je nazvao "mešanim pivskim pićem", ali to nije prošlo kod inspektora za hranu, koji je smatrao da je naziv pogrešan, a Steinleu nije bilo dozvoljeno da ga prodaje kao pivo, a sve "Svijet mlijeka" u fabrici su uništeni. Još jedno pivo u Steinleovoj fabrici, Coffee Port, takođe bi se moglo suočiti sa zabranom.
Po zakonu, rekao je gospodin Steinle, mogao je proizvoditi Milk Steau u susjednoj Austriji i uvoziti ga u Njemačku, ali nije mogao sam da ga skuva sve dok je u Bavarskoj, koja ima najstrože zakone o čistoći.